Mojih top 10 strahova
– Ljudi, kunem se, strašnije ne može!
Nikakvi prostori, žohari, nikakve visine ni dubine. – Ljudi.
Ljudi su moj najveći strah jer su najveća opasnost, mogu biti najveća čudovišta i najveći “zombiji”. Ne bojim se strašnih maski na Noć vještica jer smatram da su puno strašnije maske one koje su, svaki dan, svugdje oko nas. U što god se za Halloween zamaskirali, još uvijek se više bojim ljudi s onom maskom s kojom žive svakodnevno.
Ipak, najviše od svega, bojim se lažnih prijatelja, skrivenih namjera, podvojenih ličnosti i lažnih karaktera.
No, SADA je vrijeme da se svi zajedno zapitamo: Što ako u budućnosti možda nećemo imati (drugu) priliku doživjeti ono što trenutno toliko čekamo?
Konkretno, tu spada i strah od vlade, namjerno napisanom malim slovom.
Bojim se, zapravo, svih koji su “na vrhu” i koji imaju moć. Zato što su upravo takvi naši najveći neprijatelji i trebali bismo ih se svi bojati.
U mom slučaju, nekakve pretplate ili tarife.
Ni ovo nije zezancija niti ‘troll točka’ ovog posta. Ozbiljno, bojim se sredine mjeseca jer ne vjerujem nikome s kime sam sklopila ugovor. Prije dvije godine potpisala sam ugovor s T-Comom i nakon njega proživljavala (ili prEživljavala) svakakve gluposti koje običan korisnik bilo čega ne bi trebao proživljavati. Jednom su mi rekli, tko potpiše ugovor s T-Comom, potpisao je doživotni ugovor. (Doduše, tad je već bilo prekasno… :P)
Stoga, bojim se da jednog dana kad budem u mirovini, zagrnuta starom vunenom dekicom i dok čitam Crvenkapicu svojim unucima, T-Com ili neka druga lopovska tvrtka odluči poslati još malo računa stvorenih “greškom”. Koliko mi se samo puta desilo da sam dobila uvećani račun koji je “greškom u sustavu” bio uvećan za SAMO nekoliko stotina kuna, pa nikoga nije bilo briga i sve njihove probleme sam morala rješavati sama, dok bi se imaginarne kamate gomilale. – Da bi mi se kasnije ispričavali zbog vlastite nesposobnosti, ali, od isprika se ne živi…
(Pod brojem 5, drugim riječima može i: “bojim se nesporazuma, prevare i nepravde” da me ne gledate baš svi toliko čudno.)
Pa, nećemo se lagati. Kad na mobitelu ugledam notifikaciju “Zmajka (12)” znam da mogu biti samo dvije stvari: Nešto sam gadno zabrljala ili sam dobila na lotu. Vrlo vjerojatno ovo prvo… Uglavnom, horor veći od bilo kakvog horora!
Vrijeme je da priznam, iako me malo sram: jako se bojim grmljavine. Obožavam takvo vrijeme, odnosno nevrijeme; obožavam kad grmi i kad sijeva, obožavam oluju i snažan vjetar. Uživam u onom moćnom osjećaju jakog vjetra i divljenju filmskim prizorima munji i tmurnih oblaka. U isto vrijeme se skrivam ispod kreveta kad čujem grmljavinu. (Hm, ok, mislim da sve više uviđate da sam jedno vrlo paradoksalno biće.)
Kako god, bilo vama smiješno ili ne – imam nezamislivu fobiju od zvuka grmljavine.
Sasvim je logično da će se među mojim strahovima pojaviti i neponovljivi HŽ. S dotičnim strahom se svi korisnici HŽ-a mogu poistovjetiti. Budući da smo kolektivno navikli da vlakovi stalno kasne, bojim se da jednog dana neću zakasniti na nešto od životne važnosti, tipa, nedjeljni doručak kod bake ili svečano otvorenje nekog lokalnog restorana.
Ili, već uobičajeni horor iz svakodnevice: vaša najdraža pekara radi do 20:00 sati, a vlak koji bi trebao stići prije toga, tradicionalno kasni pola sata te se vaša omiljena pekara zatvori zbog glupog kašnjenja!!!
Može li strašnije?!
Obično, jako držim do privatnosti podataka, iako ne posjedujem nekakve podatke koje bih zaista trebala skrivati. No, uvijek se trudim da poruke koje mi netko šalje i bilo kakav razgovor ostane među nama. (Ne zato što se u mom inboxu nalaze državne tajne, nego zato što se nikoga osim mene i osobe s kojom vodim i onaj najbesmisleniji razgovor to ne tiče. Vrlo jednostavno.)
Možda pretjerujem, no doživim mini srčani udar svaki put kad pročitam da se moram iznova logirati. Ne daj Bože ako slučajno više puta za redom pogrešno unesem lozinku – već sam na aparatima.
Nebitno radi li se o Facebooku, Instagramu ili blogu. U sve sam uložila puno truda i iza svega je jako puno lijepih uspomena te ne želim da a) zauvijek ostanem bez nečega što je moje, b) u doba hakera, hejtera i ostalih gluposti, netko iz zabave ili hira upravlja mojim računom.
Poškakljaj me i vidi posljedice. Bojim se također i za tvoj život ako to napraviš. – Zato, nemoj.
Bit ću iskrena; bojim se da će me strah ponekad sputavati u životu. Bojim se da od navedenih strahova možda neću pustiti određene ljude u život. Bojim se da ću propustiti koju priliku jer se bojim ljudi i njihovih namjera i jer čekam prave prijatelje, iskrenost ili pak ljude koji ne postoje. Bojim se ovog okrutnog svijeta i bojim se da neće baš uvijek biti moguće živjeti u onom šarenom svijetu kojeg sam sama kreirala.
Bojim se da ću pustiti ovim stvarima koje sam navela da me i dalje plaše i bojim se same činjenice da ih se bojim.
Da zaključimo ovaj mračni “Halloween” post: Mislim da se kao ljudska bića ne bismo trebali bojati “mračnih” stvari, duhova, mraka, opasnih maski, klaunova i zvijeri. Pravi strah je svaki dan ispred nas. Onaj, kojeg ne doživljavamo, kojem se smijemo, kojeg slavimo, s kojim se tako zadovoljavajuće družimo. U kojem uživamo.
Kojeg ni ne osjećamo kao opasnost, već baš suprotno.
Ujedno ono opasnije od mraka, od opasnih životinja i svih horror priča.
Najveća čudovišta su upravo ona koja djeluju najsuptnilnije. Najnježnije. Najmanje opasno. Njih bismo se trebali bojati.
Ne visine, ne dubine, ne životinja ni mraka.
Čak niti smrti.
Već, ponekad, života.
A, nakon što to shvatimo, doživotno učiti kako te strahove nadjačati.
